<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="we never will be left out in the rain." href="https://blog.dnevnik.hr/ambivalencija/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="https://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12475035" /> <link rel="shortcut icon" href="https://blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="ambivalencija,2. Zato, brani se kad dođem,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="2. Zato, brani se kad dođem,blog.dnevnik.hr/ambivalencija" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; var pp_gemius_use_cmp = true; var pp_gemius_cmp_timeout = 10000; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='//test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <!-- Google Tag Manager --> <script>(function(w,d,s,l,i){w[l]=w[l]||[];w[l].push({'gtm.start': new Date().getTime(),event:'gtm.js'});var f=d.getElementsByTagName(s)[0], j=d.createElement(s),dl=l!='dataLayer'?'&l='+l:'';j.async=true;j.src= 'https://www.googletagmanager.com/gtm.js?id='+i+dl;f.parentNode.insertBefore(j,f); })(window,document,'script','dataLayer','GTM-5H83FN');</script> <!-- End Google Tag Manager --> <!-- Google Tag Manager (noscript) --> <noscript><iframe src="https://www.googletagmanager.com/ns.html?id=GTM-5H83FN" height="0" width="0" style="display:none;visibility:hidden"></iframe></noscript> <!-- End Google Tag Manager (noscript) --> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script> <link rel="shortcut icon" href="//blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
2. Zato, brani se kad dođem
02.01.2012. (15:05, ponedjeljak); komentari

soundtrack.



Činilo joj se da su se svi strahovi koje je ikada osjetila iz bilo kojeg razloga slili u nju i ocrtali se u njenom ponašanju. Osjetila je nešto poetike pod prstima dok su se nalazili u zadimljenoj prostoriji, na tom zaobljenom zidu kojem su željeli predati sve razloge svoga življenja; ili barem one na koje su pomislili tijekom svojih kratkih života. Njegove ruke su bile oko njenog struka, dijela njezina tijela kojeg je iznimno cijenila na sebi, a to je bilo vrlo važno jer ponekad na sebi nije cijenila apsolutno ništa, a često i svašta. Privio ju je k sebi tako da je omotao ruke oko nje što je više mogao, a ona je to smatrala simpatičnim jer je mislila da time nadoknađuje sve te godine kada se nije usudio ni dotaknuti ju, što je vjerojatno i bila potpuna istina. A on? Čini se da njemu to nije bilo simpatično, vjerojatno jer nije bio svjestan svega što se događa, ali, shvatit će već kasnije.
Njene jagodice su iskusile nešto što nisu nikad prije; dotaknule njegovo lice. Iako je bila sigurna da je potpuno prisebna, nije mogla odrediti koliko dugo već stoji naslonjena na taj zid. Možda tridesetak minuta. Oko dvije tisuće sekundi već proučava njegovo lice i vjerojatno joj nikada nije bilo draže nego ovog trenutka: a uvijek je mislila da će se dogoditi suprotno, priznala je sama sebi pogubljena među tim sekundama znajući da se u njima izgovaraju najveće laži, ali i istine koje nisu priznate čak ni u najdubljim zakucima misli.
Na trenutak je pogledala u svoje ruke i promatrajući pomalo upadljiv prsten na tankim prstima, imala je osjećaj da se nalazi unutar jedne od fotografija koje je voljela lijepiti po zidovima svoje sobe. Osjetila je bisernu prašinu pod prstima, ne zato što je ona zaista bila tu, vidljiva, već zbog osjećaja koji se pojavio u njima nakon što je već napamet poznavala površinu njegova potiljka. Možda to više nikada neće iskusiti. I zato nije bilo potrebno stvarati atmosferu. Ona se nije nalazila tu, u prostoriji, nego je ključala u njima i nije znala kako je došlo do toga, ali je shvatila da je to upravo ono što im je trebalo. Možda to nije bila dobra ideja, možda će se oboje probuditi za dan, dva i poželjeti više nikada ne razmijeniti ni riječ. Zato je nježno rukama obuhvatila njegovo lice i natjerala ga da pogleda u nju (pomalo ju je i smetalo što s tolikim strahom izbjegava pogledati ju u oči), želeći u njega usaditi taj osjećaj koji je u njoj rastao i odlučno se poput bujice želio provući i napustiti ju poput daha kojeg je zadržavala. Pogledao ju je, kako je i željela; a željela je da ju vidi onako kako ju nije vidio vjerojatno nikad – ne u snovima, maštanjima i iluzijama, ne onako kako je željela da ju vidi dok su se mimoilazili na školskom hodniku dok je na lice navlačila jednu iz lepeze svojih svakodnevnih maski - i znala je da je shvatio. Barem je u to odlučila vjerovati.


Nije se kajala zbog svega što se dogodilo te noći, barem ne dok je brižljivo i staloženo omatala debeli zimski šal oko vrata i navukla baloner. Osjećala se odraslom više nego ikad prije i poželjela da samu sebe može voljeti onoliko koliko je on mislio da ju voli. Uskoro je napustila prostoriju i pomislila da bi to bilo najprikladnije mjesto za zaključati svoje osjećaje, kad bi to bila sposobna učiniti. Sve u svoje vrijeme.






Morala sam to napisati, barem dio svega što mi se mota po glavi. I iako u bilježnici imam nekoliko napisanih poglavlja koja sam namijenila ovom blogu, odlučila sam zanemariti ih. Prošlo je previše vremena od toga svega, a ja sam sklona zanemarivanju priča koje krenem objavljivati na blogu. Zna se kako to već ide.
A ovo objavljujem ovdje jer je... povezano. Vjerojatno će toga biti još. Znam, patetično, cimzdravo i već viđeno, ali koga briga. Ali da, zato je tako kratko.

Ovo je za onaj osjećaj koji mi se često nakuplja u mislima, a ne znam kako ga izraziti. To je samo jedan od pokušaja da od njega načinim nešto čime ću ga kasnije moći dozvati (ponekada uživam u nostalgiji, da.), ali još uvijek nisam ni približno uvjerena da ću tako skoro uspjeti.

Sve najbolje želim svima u ovoj novoj ludoj godini. :)


I da, čitam vas povremeno, nadam se da ću odsad i komentirati redovito. :)

avangarda

Važno je znati da postoji mnogo priča i fikcija. Kako na hrvatskom jeziku, na prostorima blogosfere pod domenom blog.hr-a, tako i u svim drugim zemljama, na svim drugim portalima i slično. Koliko god svatko od nas smatrao svoju priču, svoje likove, svoj stil, svoje zamisli, imena likova, vizualizacije (...) originalnima, ne može biti pretjerano siguran u to. Ljudski mozak radi na istim principima a svim je ljudima zajedničko to da se razlikuju. Zajedničko - razlikuju. Hmm. Moja poanta nije vrijeđanje ili svrstavanje naših priča u kategoriju neoriginalnih, nego samo - međusobna tolerancija. Svi smo tu zbog ljubavi prema čitanju, pisanju, možda čak i pomodnosti ovakvih online fikcija... stoga, poštujmo jedni druge i dajmo si priliku.

Također, neću se izjašnjavati o tome jesam li nova ili stara u ovom svijetu, jesam li prije imala blog ili nisam... Nije bitno. Bitno je da su svi komentari dobrodošli i da konstruktivne kritike neizmjerno cijenim. Običan sam amater i u glavi mi niču tisuće ideja. Ponekad ih je teško uloviti i zatočiti na papiru, stoga molim za strpljenje iznad svega.

Toliko za sada.



Rae © 2011. / 2012.

Ovo je samo još jedan blog posvećen meni, tebi u meni...