soundtrack.


Vidio ju je na uglu kojeg su tvorili izlozi dućana lokalnog trgovačkog centra. Žustrim koracima se primicala mjestu s kojeg ju je promatrao pa se na brzinu povukao nekoliko metara iza ugla. Iako, sumnjao je da bi ga primjetila i da je ostao nepomičan na svom mjestu jer je uzbuđeno zamahivala rukama objašnjavajući nešto majci koja je išla uz nju. Gledao je za njom, obuzet nekom teško objašnjivom čežnjom za razgovorima koje su nekada znali voditi satima. Možda zato što je ona bila prva osoba u koju se zaljubio, vidio je u njoj svu silu mana koje su ga odbijale i unatoč svemu ponekada dovodile do onog stadija u kojemu ju je vidio kao savršenu osobu. U jednom trenutku bi ju gledao sasvim objektivno, a već u sljedećem je plovio oblacima. Stresao se.

Dok je kasnije pred ulazom palio cigaretu, osjetio je dašak nježne cvjetne esencije i u istom trenutku mu je netko puhnuo u plamen upaljača koji je samo nemoćno zatitrao i ugasio se. Očekivao ju je, makar je mislio da će ju ovaj put morati sam upozoriti na svoje prisutstvo. Nije, međutim, znao da ga je primjetila mnogo ranije nego on nju. Crvenkasti ga je pramen kose zagolicao po vratu kad ga je vrckavo cmoknula u obraz. Još uvijek ga je to tako zbunjivalo; njena prisutnost, njena blizina. Sam sebi je lagao..., ma, nije bitno.

"Hej, ti."
"Gdje si ostavila mamu?"
"Srela je nekakvu prijateljicu iz škole. Pa se prisjećaju." Zakolutala je očima. "Tipična priča, dosadni detalji, znaš već. Nego, što ti tu radiš, dragi moj, da se nisi zagubio?", zacerekala se.

Nastojao je ignorirati podbadanja, Bože, kako je njoj to prirodno išlo. Razgovor, smijeh. Opuštenost u njegovu društvu. Kad bi barem isto vrijedilo za njega.

"Čekam Iris, kasni, kao i uvijek. To nam je oboma već postala rutina; ona kasni, ja čekam." Nervozno se nasmiješio.

"No, idem ja onda", promumljala je, nastojeći zadržati indiferentan izraz lica, "nekako bih željela ostati dobro raspoložena."

"Ja stvarno mislim da bismo nas troje jednom trebali na kavu", viknuo je dok se visoka prilika već gubila u masi ljudi.

U njezinu se društvu opuštao jedino uz dva uvjeta: alkohol ili višesatni razgovor. Zanimljivo je da ju možda nikada ne bi upoznao da one večeri u gradskom parku već nije bio pod gasom. Životna ironija, njegov izum. Otada, više ni ne broji godine (tri i pol) zaljubljenosti u nju. Znala je, svo to vrijeme, djevojke uvijek znaju – znala je i njegova najbolja prijateljica Iris koja mu ju je cijelo to vrijeme pokušavala izbaciti iz misli. Uopće nije birala taktike. Osjećao je njezinu ljubomoru koja se ponekada pojavljivala, isplivavala iz nekih dubina kojih nije želio biti svjestan. A osjećala ju je i Rae, očito mnogo više od njega, jer se njih dvije nisu podnosile.
A uopće se ne poznaju, vjerojatno bi se čak i svidjele jedna drugoj kada bi porazgovarale uz kavu, nemoćno je pomislio. Žene.

No, bilo je i vrijeme, promrmljao je kad mu se konačno pojavila na vidiku. Uvijek je kasnila točno odmjeren broj minuta, a on je unatoč tomu dolazio i prije zakazanog vremena.

"Rene, nedostajao si mi!", bacila mu se u zagrljaj dok ga je u čvrst stisak omatala izmaglica njezina parfema. Prejakog.


*

Plutala je prostranstvima svojih misli dok je promatrala prostoriju ogoljenih listova boje različka. Nesvjesno je prelazila po trbuhu ritmičnim pokretima. Odjednom je poskočila, pomalo se nespretno odižući s prostirke u središtu prostorije. Izuzev kreveta i ormara, u prostoriji se pored velikih prozora nalazilo još samo zrcalo. Veliko, dovoljno veliko da Rae stavši pred njega vidi čitav svoj lik obrubljen modrom pozadinom i antiknim okvirom. Nagnula se, približivši se samoj sebi, i pručavala koljena prošarana raznim nijansama smeđe, čokoladne boje. Od svih mjesta za skupljanje uspomena, zašto to moraju biti baš koljena?